Konji
Doš’o Slobo na Titov grob. Šeta on tuda, sjeća se s pijetetom velikog državnika, kad
odnekud odjednom začuje glas: “Slobo, dovedi mi bijelog konja!”
Gleda Slobo u čudu, osvrće se, al’ nigdje nikoga.
Kad opet glas ispod humke: “Slobo, dovedi mi bijelog konja, i to smjesta!”
Slobo onako preplašen izađe na ulicu i odma’ sretne Franju.
Kaže on Franji: “Franjo, nešto se čudno dešava na Dedinju, dolazi smjesta.”
Dođu oni na Dedinje, stanu pred humku, kad domalo odozdo opet čuju glas:
“Slobo, rek’o sam da mi dovedeš bijelog, a ne nilskog konja!”