Zaboravljanje
– Kaži ti meni je l’ ti zaboravljaš?
– Pa imam ja za to lijek, jedan jako dobar.
– Za koje?
– Pa za zaboravljanje.
– Je l’ pa to baš mene muči. Imaš kakav lijek za to?
– Imam, pa sad sam ti rekao da za to imam lijek, za zaboravljanje.
– A je l’ bi mi ga mog’o dati?
– Koga?
– Pa lijek, taj, za zaboravljanje.
– E, da imam. Jako dobar lijek.
– Pa kako sa zove?
– ‘Ko?
– Lijek za zaboravljanje.
– Aha, za zaboravljanje lijek… Taj ti je jako dobar, znaš, a zove se, ovaj, dat ću ti ga ja, je l’ ti treba?
– Treba mi.
– Čekaj, sad ću ti ja reći kako se zove. To je, ovaj… znaš za zaboravljanje. Znaš otkad to uzimam, sve mi se razbistrilo i ne zaboravljam, uopće, od tog lijeka, koji se zove… se zove… to ti je… Ima jedan cvijet.
– Jebeš ga, ima više cvjetova.
– Pa ima više, ali ovaj je baš glavni, onaj cvijet, mislim šef svih cvjetova.
– Pa ne znam koji, kukurijek?
– Nije kukurijek, nije kukurijek. Baš glavni onaj cvijet. Ja se tog cvijeta sjetim… Reci mi neke cvjetove.
– Pa ne znam koji, odakle da počnem? Kakve ‘oćeš cvjetove?
– Pa taj glavni, car od svih cvjetova, što ima plavi, crveni, nema plavi, ima crveni, bijeli, žuti, taj cvijet. Ima bodlje!
– Bodlje? Ruža!
– E, ruža!
– Pa ruža se zove lijek?
– Nije, ne zove se lijek ruža, nego preko tog se ja sjetim kako se zove.
– Pa kako se sjetiš?
– Čekaj malo. Ružo, dušo, kako se ono zove onaj lijek što mi je gospon doktor prepisao za zaboravljanje?